-„Život mi se zacetinjio” – naslov je jedne pjesme Ilije Lakušića u novoj knjizi nesvakidašnjeg naziva: očinskog, bratskog, pobožnog, bogougodnog, njegoševskog, petrovskog i petrovićevskog, nebeskog. Naslov „Manastirski sinovi” je i metafora i simbol za ovu zemlju u kojoj se vjekovima „zvonima dozivamo” a sa „tri prsta sakupljamo i šljivu i krompir” i svako dobro od Boga, zabilježila je pjesnikinja Milica Bakrač o knjizi ,,Manastirski sinovi” Ilije Lakušića.
Ona ističe da je velika radost dobiti na dar i čitati ovakvu knjigu u danima kada se navršava 170 godina od izlaska iz štampe Njegoševog „Gorskog vijenca”.
„Moj prvi susret sa ovim djelom asocirao me na to, da će naši potomci, nekad, sigurno obilježavati jubileje `Manastirskih sinova`. Zašto? Ilija Lakušić je zapisao: `Čitao sam i prsi nadimao Lovćenom, podnebesnim oltarom`. Onaj ko Lovćenom diše i iznova zapisuje, kako to čini pjesnik Lakušić: i Carev laz, i Vučji do, i Fundinu, i Lesendro, i Cetinje, i Jevropu, i Rusiju – poštujući pri tom i slaveći `Školu visoke ćirilice` i biblijski zapis da je `početak mudrosti Strah Gospodnji` – takav pjesnik istinski `preliva svoja slova u kuršume` da bi njima branio i odbranio svoje Ime, Rod i Pjesmu. Stiče se utisak da je autor u ovoj knjizi najviše prostora ostavio Petrovićima, Petru Prvom i Petru Drugom Petroviću Njegošu – Lovćenu i Jezerskom vrhu. Himnično, pjesnik bi započeo stihovima, kao da je riječ o kakvoj bajci: `Nekada davno… davno bilo je jasno/ da Lovćen neće ostati mali/ da se Rade Tomov mora roditi`, – i Rade Tomov se rodio! Stihovi odoše daleko od bajke, primakoše se najbliže žitiju. Jer Lakušić zapisuje detalje iz života dva Petra, dok su među svojim narodom hodili po zemlji. Zapisuje kao da je bio njihov savremenik. A možda je i bio, ponavljam: odavno se Ilija zacetinjio, zalovćenio, zabiljardio. Jer da nije tako, otkud bi svjedočio: `Imao je Rade ožiljak na obrvi/ To biljeg bijaše/ Lijep kao da je rođen sa njim. Neko reče/ I jeste/ to ga je majka obilježila/ da bi bio jedini`”, bilježi Milica Bakrač.
Pošto je „kasno” rođen, te nije mogao biti fizički savremenik Petrovića, Ilija Lakušić je odlučio da bude zapisivač „dosežnijih riječi”, da svijećom doziva i „mirisom tamjana okuplja dobre duše predaka: Vasilija, Save, Danila…” sjedeći uz mošti Svetog Petra Cetinjskog, smatra ona.
„Lako je potomcima ovakvih predaka: vladika, pjesnika, mitropolita i svetaca. Zbog ovakvog gena i koda, u pjesmu se vjeruje kao u `majčino mlijeko`, `u njoj sam vidio svjetlost svakog oltara`, zapisuje Lakušić, a koliko oltara imamo od Nemanjića do Petrovića, svekoliko! Zato imamo ovoliko pjesničke svjetlosti, iskre i Luče! A svjetlost, da bi se prenosila, mora se oganj sačuvati. Sa ognjem treba biti oprezan. Lako je svjetlost zamračiti, zasjeniti u tamnom vremenu. Lakušić je pojmio tajnu prenošenja i čuvanja pjesničke luče, kako i od koga je naučio, od malog Rada: `Noću, kada bi na mjesečini sijali dlanovi Petra Prvog mali Rade bi krišom prepisivao tajnu svjetlosti`. I bi svjetlost, i osta svjetlost! Svi naši rodonačelnici zaslužuju da im ime i djelo budu upisani u svaku našu knjigu, svakog našeg dana – i crnim i crvenim slovom. Dužni smo da budemo prepisivači iskre, njeni tumači i zapisivači. I svi dani da nam budu `Dani Njegoševi`. I sve godine godine `Luče`, `Ogledala`, `Gorskog vijenca`. Nije naš Jezerski vrh kao ostali vrhovi pod kapom nebeskom. Ko je na tom vrhu olovku zaoštrio `imao se rašta i roditi`, piše Milica Bakrač o Lakušeićevoj knjizi.
„U vremenu strašnih vjetrova i oluja koji duvaju prema Njegošu, Tajnovidcu Cetinjskom, vjerujmo u jedan distih Ilije Lakušića: `No ja nešto mislim nema toga vjetra/ koji duva tako da ugasi Petra`”, zaključuje Milica Bakrač.
A.Ć.